KOLUMNA: Uostalom kaže se KAJ, a ne KKAAAJ

2
566
Ne znam da li se i vama čini, ali slušajući dijalekte koji se čuju po Koprivnici stječem dojam da se izgubilo ono gradsko koprivničko KAJ. Kaj je jedina riječ kajkavskog dijalekta koja ima poseban status i njega se ne odričemo lako. No da li je moguće upotrebljavati kaj, a zvučati pristojno. Ja mislim da, i priznajem da se teško odričem te riječi. Pored domovine za mene je KAJ najljepša riječ na svijetu. Možemo je različito izgovarati. Kako govorimo u Koprivnici?

Na šalterima, u trgovinama, u bolnici, gradskoj i županijskoj upravi rade poneki koji na radnom mjestu govore kao i doma što je po meni nedopustivo. Kako je do toga došlo?
Najgore mi je što mnogi učitelji i profesori u školi govore dijalektom. To bih zabranila i uvela ispit iz govornog hrvatskog. Kada u prolazu čujem grupu gimnazijalaca ne mogu vjerovati. Stalno se borimo s tim kako pisati hrvatski, a kako možeš pisati hrvatskim jezikom ako ne znaš govoriti tim jezikom?! Svoj dijalekt ćemo čuvati doma, privatno. No javna komunikacija zahtijeva ipak uporabu književnog jezika. Ne očekujem da prodavačica govori istančanim hrvatskim jezikom, ali da govori kao da smo u Đelekovcu, Peterancu, Torčecu… to mi se ne sviđa.

Javne službenike bi također netko morao upozoriti na dijalekt jer to je nedopustivo. No, i političari često tako komuniciraju. Kako je krenulo prije ćemo govoriti dobro engleski nego hrvatski.

Nadam se da ne mislite da sam protiv dijalekata. NE. No iritira me npr. dalmatinska prepotencija i nametanje svog dijalekta u javnom prostoru. Trebaš prevoditelja za pjesme njihovih pjevača. Prosto požalim što Vakula na televiziji ne progovori onim đurđevačkim dijalektom. Znam da se i u vama probudi inat, zašto mogu Dalmatinci, a mi ne. Ne treba se povoditi lošim primjerom. Kad bi oni došli k nama i kad bi im ponudili vanjkuš oni bi gledali, a mi moramo znati da je kušin jastuk. Ali koliko smo mi Podravci samozatajni ONI NISU…
Lokalne radio stanice? Moglo bi i bolje, ali neću dirati u medije, „razapeli“ bi me, opasno je njima se zamjeriti.

Vjerujte uživam u podravskim dijalektima i razlikujem ih, ali ne volim ih u javnom životu. Obožavam čitati Frana Galovića, ali nije u redu da javno govorimo kako je on pisao..

Evo, recimo riječ pas. Zar je tako teško reći pas, a ne PES. Upravo te riječi iz svakodnevne komunikacije me najviše smetaju. Prodavačica mi je neki dan rekla: hrana za pesa je tu…Grrrrrrr, počnem se češati…

U hrpi udruga nema nijedne koja bi se pozabavila govorom, a trebalo bi. Evo prijedloga, možda se netko zamisli i pokrene nešto.

Zbog naših mladih, ali i nas morali bismo nešto poduzeti jer polako nestaje građanskog koprivničkog duha, ubiše ga …. Građani probudite se……………. Probudite građanina u sebi…………………….

ŠALJI DALJE
  • Ana

    Poprilično nepismena kolumna s obzirom na temu. 😉

  • Patrick Kovač

    Zdravka, nemrem se složiti s tobom. Kaj se mi više odričemo kajkavštine trudeći se govoriti književni (štokavštinom), to nam više riječ KAJ izumire. To vidim i na sebi da neke riječi koje sam u mladosti upotrebljaval jednostavno ne koristim i padaju u mojoj glavi u zaborav. Pa kad čujem nekog od starijih da je izgovoril tu riječ, podsjetim se da sam ju i ja nekad upotrebljaval. Znam da je jezik živa materija al kajkavštine se neki izgleda srame pa je prisiljena na izumiranje. Svoju djecu često ispravljam kad mi krenu govoriti štokavštinom.

    Posebno sam kod nas Podravaca “alergičan” na riječ “šta” i “ćošak” kad imamo tak lepe reči KAJ i VUGEL (ak već nećete reči vugel, bar govorite ugao ili kut, samo ne ćošak).

    Kajkavština je nekad bila službeni jezik u Hrvatskoj i nema nikakvog razloga da je se sramimo, mi kajkavci bi morali navek imati razumijevanja za dalmatince, istrijane, slavonce al nedaj bože da bi sami govorili kajkavski. Nek se i drugi potrude naučiti naše riječi, nek obogate svoje znanje, upoznaju bogatstvo hrvatskog jezika kak mi MORAMO dok razgovaramo s ostalim regijama Lijepe naše.

    I ovak nam je kompletni jezik pun tuđica, uz turcizme zadnje vreme preplavljeni smo anglizmima.

    Ovak ispada da se bumo v budućnosti samo na nekim kulturnim događanjima divili umjetnicima kak njeguju našu zaboravljenu reč KAJ (tu bi pofalil Miroslava Evačića, svog oca Ivana Kovača Kaja i druge koji su to izumiranje već odavno prepoznali).

    Pozdrav!

    P.S. Namerno sam pisal tekst kak Podravec.