KOLUMNA Teorija skuhanog proračuna

3
355
Svi, ili barem velika većina u Podravini, voli pecati. Svatko nešto, ali najčešće se pecaju ribe. U ovoj kolumni ćemo se dotaknuti toga kakvi problemi nastaju kad netko ulovi žabu umjesto ribe. Za početak, dobio sam kritiku da u kolumnama ne pišem dovoljno viceva, pa ću krenuti s jednim aktualnim.

Peca tako naš Miško. I nakon cijelog dana ulovi mu se na udicu – žaba. Izvadi ju, kad ona počne na tečnom hrvatskom. “Gle, ak me buš pustil, bum ti ispunila jednu želju!” On sav u šoku, još gore nego žaba, veli, “OK, daj da već jenput taj proračun posložimo, jer bumo sve prodali kaj imamo i još nam ne bu dost za vrnuti dugove!” Pogleda ga žaba i veli, “Čuj, kaj nemaš ništ lakše?” Veli on, “Onda daj da nekak prodamo PEVEC!” Pogleda ga žaba, pa veli, “Znaš kaj, daj ti ipak donesi taj proračun, makar znam da i od toga ne bu ništ…”

Da bi jasnije vidjeli današnju situaciju u našem gradu, moramo se podsjetiti i nekih teorija koje su davno prije definirale sve ovo što se danas svima nama događa. Jedna od ključnih je teorija kuhane žabe koja kaže, ako žabu baciš u lonac pun vrele vode, ona će iskočiti. Ali, ako je staviš u lonac s hladnom vodom, te lagano zagrijavaš, skuhat ćeš ju. Prema toj teoriji, ako čovjeka ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku, oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Vrlo interesantna teza koja podsjeća na stvarnu situaciju svuda oko nas.

Stalno ista priča, s istim ljudima i istim scenarijem, jedino što se mijenjaju datumi i godine. Ključ problema je u tome što je ljudima u prirodi nadati se nečemu i tu su spremni prilično dugo biti strpljivi. Pogotovo kod nas u Podravini. Sve se svodi na lijepe priče, obećanja i kak bi stručno rekli – u Hrvatskoj živimo u medijskom svijetu klizeće estradizacije i simplifikacije ozbiljnih tema. To znači da nam je važno tko se od koga, zbog čega i za koliko novaca rastaje, tko si je što obukao i tko će koga bolje popljuvati. To kako ćemo i od čega sutra živjeti, nije važno. To je u suštini jedina istina koju mnogi danas vide, šute, ali ne žele priznati. Gdje bi završili oni koji obećaju brda i doline i onda se za četiri godine prave mutavi? Ili za svoj neuspjeh i nerad traže krivce u drugima? Najvjerojatnije tu gdje je danas većina onih koji žive od danas do sutra, a prekosutra im je jako, jako daleko.

Zašto je taj proračun po ne znam koji put poput žabe, koja se napuhava da izgleda veća, kako je roda ne bi pojela? U ovoj priči nema rode, ali se žaba toliko napuhnula da bi mogla sama od sebe puknuti. Neke od tema jednostavno treba povremeno spomenuti da nam osvježe pamćenje. Recimo, jednosmjenska nastava u koprivničkim osnovnim školama, nova osnovna škola Podolice, vanjski bazeni i nogometni kamp, Muzejski trg, uređenje Zrinskog trga, legendarna Starčevićeva, Voćarski put… i još deseci obećanja koja se stalno skrivaju pod tepih.

Proračun je napuhnut i u njemu je spomenut Voćarski put, ali ostaloga nema, pa je nejasno kako to da nam je važnije realizirati spojnu cestu za 5 milijuna kuna, nego da sami počnemo graditi osnovnu školu. Naravno, da su obećanja cigle, već bi ju odavno imali. Sve to poslije, pazite sad – više od deset godina i potrošenih preko milijardu i pet stotina milijuna kuna kroz proračun! Brojevima je to 1.500.000.000,00 kuna.

Sad puni optimizma veselo obećavaju uređenje Zrinskog trga, ali, iznenađenje – tek poslije izbora! Toliko je novca potrošeno da smo na Zrinskom trgu mogli imati Eiffelov toranj ili Brandenburška vrata i barem po nečemu biti poznati. Za taj novac trebali smo već imati najbolje uvjete i standard za naše osnovnoškolce, ali je ipak bio bitiniji taj nesretni PEVEC. Nemamo ni uređen autobusni kolodvor, pravi javni prijevoz, hotel za studente, pet tisuća kuna za novorođenčad i tisuću kuna za umirovljenike…. ništa od toga nemamo samo zahvaljujući, kak bi rekli, teoriji jedne napuhane žabe.

Svi šute, svi čekaju, nadaju se, vjeruju i misle da nam bu netko drugi pomogel. A ako nam ne pomogne onda je kriv! Koliko vidim, već nam pomažu oko plinskog biznisa “sve u šesnaest”. Vele da budu prodali samo 75 posto i zadržali “kontrolni paket” od 25 posto. To je kao da netko proda 2/3 svoje kuće i viče po selu da je on gazda, a ljudi se ipak pitaju da kam je tak grdo zagrezel kad je moral tržiti hižu.

Sveti Nikola je bil i prešel. Dobro da nismo ostali bez čižmica u prozoru i da Krampus šibom nije nalupal one koji misle svojom glavom.

ŠALJI DALJE
  • Ovca

    Ja se divim ljudima koji imaju snage da pišu i dalje iako već svi znamo da nam nema spasa, da smo već udarili u santu leda i da tonemo polako ali sigurno… Koprivnica je mogla biti lijepi europski gradić, ali loša politika i krivi ljudi su je upropastili… što nam ostaje… onak iskreno… tko može neka diže sidro i bježi čim dalje… svi ostali koji ostanu će biti vječni taoci crvenog košmara.

  • Deda

    Erni, bolje bi ti pasal onaj vic o lovcima, puno više njih lovi (u mutnom) nego peca. Ovak: Lovac Stankec slučajno upucal lovca Miška, pa zval hitnu… znaš kak ide dalje, ne?

  • john smith

    kolumna ti je užas…..
    vic? prestrašan

    “Svi, ili barem velika većina u Podravini, voli pecati.” :)))))))))

    jesi razmišljal da prestaneš pisati?